Kada jednoga dana polože Hipokratovu zakletvu, obuku bijele mantile i zakorače u najvažniju bitku, onu za spas ljudskih života, ma gdje bili, ostaće zauvijek zapisano da su mladi ljudi željni znanja, otisnuvši se iz topline roditeljskog doma u Indiji, Bangladešu, Egiptu i Italiji, prvi korak ka pozivu ljekara napravili baš na Medicinskom fakultetu u Foči.
Mala opština u Republici Srpskoj, koju je priroda bogato nagradila podarivši joj najljepšu modrozelenu Drinu, Maglić i Perućicu, sve je samo ne obična i mala. To mjesto je već mjesecima drugi dom studentima sa sve četiri strane svijeta koji studiraju medicinu na engleskom jeziku baš tu pod svodovima fočanskog Medicinskog fakulteta, koji je prvi u zemlji odvažno iskoračio i širom otvorio vrata i za one koji dolaze izdaleka. Ni sami nisu znali šta ih čeka, a onda su, svi zajedno krenuli u veliku avanturu, obojenu izazovima koje savladavaju u hodu, sa osmijehom, jer boljeg recepta od toga nema.
Uvjerili smo se u to čim smo zakoračili u tu visokoškolsku ustanovu. Možda i nije bio pravi termin za posjetu novinara, jer dan kasnije na rasporedu je bio ispit iz histologije, jedan od težih. Lutajući malo po hodnicima osluškivali smo strahove onih koji čekaju ispit i radosti na licima drugih koji su upravo diplomirali. Još nekoliko koraka i srećemo Minju Ćosović, srdačnu i ljubaznu. Zahvaljujući njoj, sa studentima sa tri kontinenta razumjeli smo se savršeno.
Sarma i još ponešto
Priču o dolasku u Foču započinje plavokosi mladić iz Italije Andrea Kantu. Vedar i nasmijan bez imalo treme kazuje kako je po završetku studija prava i uz veoma uspješnu karijeru pijaniste odlučio da se upiše na medicinu u inostranstvu.
– Bio sam u mnogim zemljama, ali nikada se nigdje nisam osjećao kao ovdje. Nigdje nisam spoznao toliko ljudskih vrijednosti. Stekao sam prijatelje i nastavio karijeru pijaniste, čak sam održao i koncert u Sarajevu. Upoznao sam i maestra Rada Radovića s kojim se dogovaram o nekim projektima – istakao je Andrea. Naglašava da je Foča divno mjesto i odličan izbor za one koji žele da se posvete učenju. Naviknuti se na klimu bilo je najteže. Po dolasku u Foču dočekala ga je hladna zima. Odlučan u namjeri da se snađe sve različitosti pretvorio je u prednost. Želja mu je da jednoga dana kombinuje muziku i medicinu.
Za najhumaniji poziv u Foči se sprema i Janšika Kambodž iz Indije. Od očevog prijatelja dobila je potrebne informacije o fočanskom fakultetu i bez previše razmišljanja spakovala se i krenula da istraži potpuno novu zemlju. Teško je pronaći prave riječi kojima se može opisati razlika između njenog grada i Foče. Možda ponajbolje to ilustruje podatak da Janšikin grad u Indiji broji blizu šest miliona stanovnika.
– Ovo je potpuno novo iskustvo i bila sam veoma uzbuđena što dolazim. Prvi put sam u Foči vidjela snijeg. Vrijeme je divno, za razliku od Indije, gdje je pretoplo – priča nasmijana Janšika, očarana prirodom.
Iako malo mjesto, Foča joj je prirasla srcu. Ono što se drastično razlikuje jeste hrana na koju baš i ne može da se navikne.
– Vegetarijanka sam i nemam baš prevelik izbor kada je riječ o hrani – kazala je Janšika. Sa srpskim jezikom se snalazi dobro, iako je veoma težak, kao što bi, uostalom i za nas bio težak njen maternji jezik.
– Pokušavam da naučim što više i kada se vratim u Indiju, učiću da bih mogla da govorim srpski – kazala je ona. Janšika će ljetni raspust provesti kod kuće u Indiji, a u Foču se vraća u prvoj polovini oktobra sa željom da jednoga dana postane hirurg ili kardiolog.
Ugledavši se na majku koja je ljekar i Džuvajrija Duri iz Bangladeša upisala se na medicinu. Detalje o studijskom programu u Foči saznala je od agenta iz Londona.
– Moja majka je uvijek željela da i ja postanem ljekar i predložila mi je da dođem ovdje da studiram. Oduvijek sam željela da studiram u inostranstvu, poput moje sestre. Kada sam stigla uvjerila sam se da je ovaj univerzitet najbolji – ispričala je Džuvajrija. Uz divne ljude koje sreće u Foči ne pada joj toliko teško odvojenost od porodice. Jedina zamjerka koju ima odnosi se na hranu. U njenoj zemlji koriste mnogo, mnogo više začina. Od mentora je čula za sarmu, ali još nije imala priliku da je proba.
– Znam da je to neko jelo gdje se meso zamotava u kupus pa bih željela da probam. S obzirom na to da sam ja islamske vjeroispovijesti vjerujem da bih mogla sarmu probati u Sarajevu – dodala je Džuvajrija.
Srpski jezik je još jedna novina s obzirom na to da nema sličnosti ni sa jednim jezikom koji govori.
– Znam hindu i bengali, oni su slični, a srpski je potpuno drugačiji od bilo kog drugog jezika – kazala je Džuvajrija.
Studentske brige s njima dijeli i dvadesetpetogodišnji Mohamed iz Egipta. Studirao je farmaciju tri godine u svojoj zemlji, a potom odlučio da se prebaci na medicinu.
– Školarina u drugim gradovima u Evropi je mnogo skupa. Saznao sam za Univerzitet u Nišu i tamo proveo godinu, a potom sam se prebacio u Foču, gdje je školarina najjeftinija. Zadovoljan sam i profesorima i predavanjima – ispričao je Mohamed koji želi da postane hirurg. U slobodno vrijeme gleda filmove i serije.
Ni manje ni više, Mohamedu je u studentskoj sobi cimer Tuzlak Vedran Ćurčić, koji je studij na engleskom jeziku izabrao jer smatra da će mu ta diploma otvoriti mnoga vrata u svijetu. Dobrodušan mladić spreman je da pomogne pa često kolegama skripte sa srpskog prevodi na engleski. Uživa u druženju sa njima, a od svakoga je naučio po djelić kulture i običaja.
– Sa Mohamedom milion tema imam za razgovor, od fakulteta do piramida. Oni su doživjeli ogroman kulturološki šok došavši ovdje. Mohamed je prvi put bio u šumi baš u Foči. Priroda im je neobična i sve je drugačije, ali se navikavamo – ispričao je Vedran.
Mentori, desna ruka
Da bi studentima koji su došli s drugog kraja svijeta olakšali boravak u Srpskoj, tu su mentori koji su im na neki način desna ruka. Jedan od njih je i student pete godine medicine Stefan Karišik iz Nevesinja, koji već tri godine radi u Studentskom savezu kao koordinator za međunarodne razmjene i saradnju.
– Kada smo saznali da dolaze kolege iz Azije, Italije, Egipta, odlučili smo da osnujemo program mentorstva s ciljem da im budemo podrška. Program smo pokrenuli u martu 2021. godine i uspješno pripremili 27 mentora. Jedan mentor zadužen je za dva studenta i sve funkcioniše odlično – kazao je Karišik, naglasivši da su mentori tu za sve nedoumice i pomoć na fakultetu, ali i generalno da se drugari iz daleka bolje snađu u Foči.
Iako zvuči poput naslova popularnog filma, indijski začin na fočanski način, najbolje opisuje sve ono što se krčka u kuhinji studentskog doma u kojem stanuje većina studenata iz inostranstva. Miris hrane koji se širi menzom vodi do glavnog “krivca” za sve ono što se nađe na meniju. Šef kuhinje Snežana Šolaja priča neobična iskustva i promjene na meniju.
– Više ljuti i mirisni začini su mnogo zastupljeniji u indijskoj kuhinji nego u našoj. Kari, čili, kurkuma i kim neizostavni su, dok naši domaći studenti to ne vole ili vole u nekim manjim količinama. U šali kažemo da studenti izdaleka jedu začine s hranom. Od mesa najzastupljenija je piletina, a pripremamo im i gulaše po njihovim receptima. Vole rižu, grašak i tortilje. Ono što je nama takođe neobično jeste to što ova djeca slatko jedu uz sve. Džem namazan na krišku hljeba jedu i uz pasulj, a često miješaju slatko i slano, što kod nas nije običaj – ispričala je Šolaja. Posebno joj je drago kada dobije osmijeh od studenata, to je, kaže, znak da im se jelo svidjelo. Jednom prilikom su čak kuvali zajedno sa agentom iz Indije koji im je otkrio neke recepte njihovih jela.
– Vole jela sa dosta bijelog luka – kazala je ona.
U domu samo riječi hvale imaju za studente iz inostranstva koji su ponašanjem uzor svima. Koordinator za nabavku i smještaj Božica Matović ističe da imaju 366 mjesta u domu i da su sve sobe dvokrevetne.
– Studenti iz inostranstva vrijeme uglavnom provode učeći, jer svako od njih zacrtao je sebi da u junsko-julskom roku očisti godinu. Svaki sprat ima i svoju čajnu kuhinju – istakla je Matovićeva.
Majčinski pristup
Bez menadžmenta fakulteta, profesora i asistenata inostrana priča na Medicinskom fakultetu u Foči ne bi bila moguća. Svako od njih dao je ogroman doprinos da se za ovu visokoškolsku ustanovu nadaleko čuje. Jedna od njih je i pomoćnik dekana za nastavu na engleskom jeziku, profesorica Nedeljka Ivković. Kroz razgovor s njom shvatili smo da je ona svoj djeci koja su došla iz daleka i više od profesora. Možda je pretjerano reći poput majke, jer majka je samo jedna, ali zaista sa majčinskim razumijevanjem pristupa svakome od njih, bilo da im je potrebna pomoć oko lekcija ili neke privatne stvari.
– Postojala je želja, volja i trud, ali nismo znali kako će sve da izgleda. Djeca dolaze sa tri kontinenta i trebalo je sve to pomiriti i napraviti atmosferu da period studija koji je najljepši u životu zaista bude takav. Trudimo se da im omogućimo da stiču znanje i vještine i da jednog dana budu naši najbolji ambasadori i doprinose unapređenju zdravstvenog sistema gdje god bili – naglasila je Ivkovićeva.
Za 30 godina postojanja postignut je veliki napredak zahvaljujući svim rukovodiocima fakulteta.
– Svi su nastavljali tamo gdje je prethodni stao. Od iduće akademske godine planiramo da uvedemo i studij stomatologije na engleskom jeziku. Ulažemo u nauku, opremili smo laboratorije i sada doktorske teze koje smo radili u centrima u regionu naši studenti rade ovdje – istakla je Ivkovićeva.
Izvor: Glas Srpske
